Od Jeruzalema do Bistrice – povijest marijabistričke kalvarije

Donosimo kratki povijesni pregled veoma obljubljene pučke korizmene pobožnosti križnoga puta. Taj posebno cijenjeni oblik pobožnosti doprinio je da se u mnogim katedralama, crkvama, kapelama i perivojima brojni umjetnici izraze u svojim likovnim ostvarenjima o muci i smrti Isusa Krista. Grad Zagreb u svojim crkvama ima brojne vrijedne križne puteve čija umjetnička razina varira od pučkih ostvarenja do akademskih umjetnika koji su svoju vjeru na veoma doživljajan način uprizorili i ponudili vjernicima da uz ta djela razmatraju najveće otajstvo kršćanske patnje i ljubavi.

Uz zagrebački Ksaver, u zadnje vrijeme sve je više križnih puteva podignuto uz župne crkve, a najvrjedniji križni put u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti nalazi se u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici gdje su znamenita imena hrvatske umjetnosti od 1977. do 1990. godine ostvarila jedinstveno ambijentalno ostvarenje križnoga puta.

U korizmenom vremenu vjernici mole križni put

Križni put je kršćanski običaj ophoda označenih, naslikanih ili sagrađenih mjesta na kojima se razmatra Kristov križni put i njegova muka, pjeva se poznati himan „Stala plačuć tužna mati!“ i druge korizmeno-pasionske popijevke, koje u sudioniku žele pobuditi razmišljanje o značenju Božjega spasenja u osobnom životu sudionika pobožnosti. Prema izvješćima evanđelja, Krist je nakon što je osuđen od Poncija Pilata, nosio križ od predvorja Pilatove palače kroz grad Jeruzalem na brdo Kalvariju, na mjesto izvan grada gdje su obavljali takva smaknuća.

Razapinjanje je bila smrtna i sramotna osuda u rimsko vrijeme i u svijesti ljudi tadašnjega vremena, to je bila kazna koju nitko nije želio, a nije ni bila poželjna. U pobožnosti kršćana prvih stoljeća, razvio se osjećaj da taj Isusov put „via crucis“, križni put ili put križa govori o Božjoj ljubavi i žrtvi za čovjeka. Tako su u Jeruzalemu hodočasnici počeli označavati na tom putu mjesta spomena na Isusov križni put, postavljajući kamenje, urezujući određene znakove ili gradeći kapele s nakanom da sačuvaju uspomenu na put kojim je Krist hodao u zadnjim časovima zemaljskoga života.

Foto: Nadbiskup Stepinac nosi križ od druge do treće postaje križnog puta u Jeruzalemu 23. srpnja 1937. godine.

Iz Jeruzalema u europske samostane i crkve

Nakon što su Arapi 637. godine zauzeli Jeruzalem, kršćani više nisu mogli masovno pohađati grad i obavljati pobožnost križnoga puta u Svetoj Zemlji. Pod utjecajem franjevačke duhovnosti pobožnost Križnog puta je u srednjem vijeku zadobila nove poticaje te su se i crkvama na zapadu počela razmatrati Kristova muka i postavljati križni putevi. Tako je i broj postaja varirao. U nekim dijelovima Italije križni put sastojao se od četrdesetak postaja, u nekim drugim dijelovima Europe je to upola manje, a današnji uobičajeni broj od 14 postaja nastao je negdje u 16. stoljeću. Zahvaljujući Leonardu od Porto Maurizija, Kongregacija za oproste odredila je 1731. godine da se pobožnost križnog puta sastoji od 14 postaja, a ta se je norma održala sve do danas.

Moramo uzeti u obzir i razvoj likovnog prikazivanja križnoga puta koji se tek počinje nalaziti od 15. stoljeća u nekim samostanima, a prve značajne likovno oblikovane križne putove nalazimo u 18. stoljeću. Križni putovi druge polovice 19. st. karakteristični su po svojoj povijesnoj situiranosti, dok se 20. st. ograničuje na bitne elemente pasionske tradicije, izbjegava brojnost figura i nastoji simbolikom izraziti dramu trpećeg i umirućeg Bogočovjeka. Danas se postaje križnoga puta nalaze u gotovo svim katedralama, crkvama i kapelama. Osim toga, u Hrvatskoj su sve popularniji križni putevi u prirodi, u pojedinim perivojima, i na mjestima koja imaju svoju nacionalnu povijesnu dimenziju te su težnje i muke hrvatskoga naroda personificirane u muci Kristovoj koja vodi do pobjede uskrsnuća.

Foto: Križni put sa svijećama – križni put na Žalosni petak marijabistričkom kalvarijom. Jedinstveni doživljaj za svakoga tko sudjeluje u pobožnosti.

Od muke do uskrsnuća

Četrnaest postaja križnog puta uključuju sljedeće događaje, najčešće utemeljene na izvještajima evanđelista: 1) Pilat osuđuje Isusa na smrt, 2) Isus prima na sebe križ, 3) Isus pada prvi put pod križem, 4) Isus susreće svoju Majku, 5) Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, 6) Veronika pruža Isusu rubac, 7) Isus pada drugi put pod križem, 8) Isus tješi jeruzalemske žene, 9) Isus pada treći put pod križem, 10) Isusa svlače, 11) Isusa pribijaju na križ, 12) Isus umire na križu, 13) Isusa skidaju s križa, 14) Isusa polažu u grob. Osim toga, posljednjih se desetljeća dodaje tradicionalnim postajama i 15. postaja koja prikazuje Kristovo uskrsnuće te se time želi istaknuti Kristova pobjeda nad smrću i novost kršćanske poruke uskrsnuća i vječnoga života.

Zanimljivo da su franjevci 1686. godine zatražili od pape Inocenta XI. pravo postavljanja postaja križnoga puta u njihovim samostanskim crkvama, a godine 1731., papa Klement XII. proširio im je to pravo na sve crkve, uz uvjet da postaje križnoga puta postave franjevci, uz suglasnost mjesnog biskupa. Tako još i danas u nekim crkvama postoje vjerodostojne isprave po kojima franjevački provincijali dopuštaju da se u određenoj župnoj crkvi ili kapeli postavi križni put te to potvrđuju svojim potpisom i pečatom.

Jedan od takvih „certifikata“ je u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi, a potpisao ga je početkom 20. stoljeća prvi provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sluga Božji fra Vendelin Vošnjak. Na vrlo sličan način moljenja, pučka pobožnost razvila je tijekom stoljeća i „Marijin put“, u kojem se razmatraju radosna, žalosna i slavna otajstva krunice Blažene Djevice Marije, te „Put svjetla“ u kojem se razmatra otajstvo Kristova uskrsnuća i rađanja Crkve na temelju svetopisamskih izvješća o susretima Uskrsloga i njegovih učenika te silasku Duha Svetog.

Foto: “Najveći bistrički Hodočasnik”, sada svetac, Ivan Pavao II., papa na misi proglašenja blaženim zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Viktora Stepinca, 3. listopada 1998. godine. Blagoslivlja hodočasnike koji su prekrili “Stepinčevu marijabistričku kalvariju”.

U Mariji Bistrici hrvatski narod ima najvrjedniji križni put

Zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac imao je velike planove s Marijom Bistricom, želeći da to hodočasničko mjesto u Zagorju postane mjesto duhovne i moralne obnove hrvatskoga naroda. „Moja je želja da svetište Majke Božje Bistričke postane hrvatsko narodno svetište“, napisao je nadbiskup Stepinac u jednoj okružnici svim župnicima Zagrebačke nadbiskupije u tijeku ratne 1943. godine, kada su već bile postavljene prve četiri postaje križnoga puta u Mariji Bistrici, a u planu je bila izgradnja nove bazilike, izgradnja kapela za pričešćivanje, prostora za smještaj hodočasnika…

Kako povijesni izvori kažu, zamisao se za te radove rodila još je prije Drugoga svjetskoga rata na Jasnoj Gori, u poljskoj Čenstohovi, za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine. Te se godine u Mariji Bistrici proslavljala 250. obljetnica ponovnog našašća čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke i nadbiskup Antun Bauer je okrunio Marijin kip s krunom hrvatskih vladara, a nadbiskup koadjutor Stepinac održao je glasovitu propovijed i izrekao znameniti zavjet da će „Hrvati ostati Marijini vjerni i iskreni štovatelji“.

U proljeće 1939. godine nadbiskup Stepinac sa svojim suradnicima obišao je Mariju Bistricu i zacrtao planove o uređenju križnoga puta. Iste je godine, predvodeći hrvatsko narodno hodočašće u Rim i Marijino svetište u Pompejima, prigodom „Hrvatske jubilarne godine“ o 1300. obljetnici prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom, najavio posvetu hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji i izgradnju bistričkoga križnoga puta. Provedbu obnoviteljskih zahvata uglavnom je pokretao bistrički župnik, a zdušno potpomagao Nadbiskupski duhovni stol i sam Nadbiskup.

Foto: Nadbiskup Stepinac  u molitvi pred prvom postajom marijabistričkog križnog puta 1943. godine.

Uz župnike toga vremena – Matiju Seigerschmieda (1921- 1942), Florijana Papića (1942-1957) i Vinka Komeričkoga (1957-1971), o gradnji Kalvarije skrbila je posebna ustanova pod nazivom „Naša draga svetišta” – „Nadasve“. Osnovao ju je nadbiskup Stepinac sa zadaćom da se uredi „bistričko svetište Majke Božje“, jer je „od svih marijanskih prošteništa hrvatskim vjernicima najviše priraslo srcu”. Ustanova je namicala sredstva sabiranjem dobrovoljnih priloga i animacijom brojnih molitelja i darovatelja.

O oblikovanju Kalvarije i izvedbi Križnog puta brinuo se posebni Umjetnički odbor za opremu svetišta, sastavljen od predstavnika Nadbiskupije na čelu s mons. Pavlom Jesihom i od uvaženih stručnjaka, akademskog kipara Ivana Kerdića, slikara Krste Hegedušića, ravnatelja Konzervatorskog zavoda dr. Ivana Bacha, arhitekta Aleksandra Freudenreicha i drugih. Odbor je veoma poduzetno djelovao tijekom rata i prvih poslijeratnih godina, a onda su radovi pomalo zamrli, a komunistička je vlast poduzimala sve da ometa dolazak hodočasnika u Mariju Bistricu i njezin razvoj.

Unatoč Drugome svjetskome ratu, do 1943. godine, nadbiskup Stepinac je dao postaviti prve četiri postaje: I. Pilat osuđuje Isusa na smrt, II. Isus prima na se križ, III. Isus pada prvi put pod križem i IV. Isus susreće svoju majku. Te postaje, napravljene od kararskoga mramora u naravnoj veličini u Italiji, stoje i dan danas.

Foto: Ljepota marijabistričke kalvarije nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Vrhunska ostvarenja poznatih hrvatskih akademskih kipara

Nakon mariološkog i marijanskog kongresa koji su se održali u Zagrebu i Mariji Bistrici u kolovozu 1971., godine, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 1972. godine ustanovio je Nadbiskupijski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljeni su radovi na Kalvariji prema mogućnostima svetišta. Obnavljanje starih i postavljanje preostalih jedanaest postaja Križnog puta trajalo je od 1977. do 1990. godine u vrijeme župnika i rektora svetišta mons. Lovre Cindorija (1972-2004), uz pomoć Nadbiskupskog odbora i dr. Antuna Ivandije.

Podignute nove postaje križnog puta, u nadnaravnoj veličini i odlivene u bronci, vrhunska su ostvarenja poznatih hrvatskih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Gledajući taj kiparski kompleks Kalvarije, koji je, unatoč radovima više pojedinaca, djelo kolektivnog autorstva kakvom u bližoj ni daljoj okolici nema svog uzora, a mnogima može postati uzor. Svoj zaokruženi izgled, nakon što je 1984. podignuta i fontana vode i svjetla s kipom Majke Božje Bistričke, usred kongresnog prostora, bistrička Kalvarija dobila je 1998. godine kada je prigodom beatifikacije velikog bistričkog hodočasnika kardinala Alojzija Stepinca uređena i njegova „Crkva na otvorenom bl. Alojzija Stepinca“, koja sa svojom uređenom infrastrukturom može prihvatiti stotine tisuća hodočasnika.

Izvor: stepinac.zg-nadbiskupija.hr