Razgovor s prvim hrvatskim ministrom vanjskih poslova (1. dio)

Početkom 2018. godine na portalu biramdobro.com objavio sam intervju sa mr. sc. Zdravkom Mršićem, prvim hrvatskim ministrom vanjskih poslova. Čitajući ga s odmakom od šest godina, čini mi se da je i dalje aktualan, ako ne i proročanski za ovo naše vrijeme i buduće povijesne tijekove. No, najbolje da ga pročitate i prosudite sami.

Zdravko Mršić rođen je u Mostaru, gdje je stekao nižu i srednju naobrazbu. Na Sveučilištu u Zagrebu studirao je matematiku, fiziku i matematičku logiku. Sprva je radio kao sveučilišni nastavnik. Niz godina proveo je u inozemstvu radeći kao informatički stručnjak i poslovni konzultant. Osamdesetih godina objavio je niz radova o kršćanskoj duhovnosti kao i knjige kršćanske tematike. Bio je prvi hrvatski ministar vanjskih poslova i prvi direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj RH. Minulih godina objavio je niz članaka i razgovora o politici, geopolitici, gospodarstvu i ljudskim vrijednostima. Povod za razgovor s gospodinom Mršićem je nova godina sa svim svojim izazovima koje donosi.

1. Gospodine Mršiću, bili ste prvi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. U kakvim okolnostima Vas je predsjednik Tuđman pozvao da uđete u njegovu vladu?

Predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman tražio je za prvu hrvatsku vladu sposobne ljude, koji su naučili raditi. Tako je našao sveučilišne profesore Matu Babića, Milana Ramljaka, Davorina Rudolfa, Marijana Hanžekovića oca i Andriju Hebranga sina, Josipa Boljkovca, Petra Kristu, Milana Hrnjaka. Polovica ministara u prvoj vladi, uključujući mene, nisu bili pripadnici nijedne političke stranke. Ja sam do devedesete godine bio stekao ozbiljno međunarodno iskustvo, a odranije sam bio jedan od viđenijih ljudi Crkve. Družba Isusova u Hrvatskoj mi je objavila jednu knjigu iz katoličke duhovnosti, a drugu mi je pomogla objaviti.

Usto sam na samom prelasku u devedesetu godinu za predsjednika buduće vladajuće stranke napravio projekt strategijskog razvitka Hrvatske, koji je predvidio samo to što treba činiti hrvatska vlada. Projekt je uključio nakupljanje tehnologije, industrijska ulaganja, gašenje samoupravljanja, pretvorbu društvenih poduzeća pa čak i smišljeno preseljavanje pučanstva unutar Hrvatske.

Alois Mock je istinski zavolio Hrvatsku, a Njemačka nije htjela kvariti odnose s Beogradom

2. Tko su nam zapravo bili najveći prijatelji od stranih političara, odnosno država? Uvijek se naglašava uloga Svete Stolice i Njemačke.

Riječ „prijateljstvo“ bolje je rabiti za ljude i političare, nego za države. Čak je i za političare bolje reći, da se im neka politička ideja dopada, nego da pokazuju prijateljstvo. Sudjelovao sam u obraćenju dr. Aloisa Mocka, austrijskog ministra vanjskih poslova, koji je naglo promijenio pristup hrvatskom pitanju. Naime, Austrija je u početku mojih nastojanja da je pridobijem za ideju osamostaljenja Hrvatske dužno slijedila politiku koja se bila uvriježila za Hladnog rata. Po toj politici, trebalo je čuvati Jugoslaviju, kao čimbenik otpora sovjetskim nastojanjima u Europi i kao čimbenik političke stabilnosti Europe.

Međutim, iznenadnom provalom Berlinskog zida nastupili su novi politički odnosi u Europi i u svijetu. Počela je revizija rezultata Drugoga svjetskog rata, što se prvo očitovalo u ponovnom ujedinjenju Njemačke. U tom ratu kao i u Prvomu svjetskom ratu i Hrvatska i Austrija bile su velikim žrtvama. S druge strane, u pravim, velikim državnicima u teškom političkom i ljudskom stanju u svijetu zna se probuditi čovjek. Dr. Mocku se dopala hrvatska ideja osamostaljenja države i on je istinski zavolio Hrvatsku. Htio je neko dobro napraviti za Hrvatsku i za hrvatski narod. Njegov odnos prema Hrvatskoj bio je više od prijateljstva. To je bila prava ljubav. U drevna vremena vladari su ugovorima „stupali u ljubav“ pri čemu se mislilo, da im je do probitaka druge strane stalo koliko i do vlastitih. Odnos Svete Stolice prema Hrvatskoj je i više od ljubavi. To je uvijek bila majčinska ljubav, koju su hrvatski katolici uzvraćali sinovskom i kćerinskom odanošću.

U ocjeni odnosa ostalih sila prema hrvatskoj ideji osamostaljenja bolje je rabiti izraz „uzajamnost dobrobiti i probitaka“, nego riječ prijateljstvo. Njemačka je dugo oklijevala poduprijeti osamostaljenje Hrvatske – punih devetnaest mjeseci – jer, što mogu svjedočiti, po iskrenoj tvrdnji njemačkoga saveznog kancelara dr. Helmuta Kohla, „Njemačka nije htjela pokvariti odnose s Beogradom“. Savezni kancelar je ostao političarom, jer je na priznanje Hrvatske pristao istom kad smo ga uvjerili da je jugoslavenska vojska „tigar od papira“ i kad sam rekao „neka Njemačka nastavi njegovati dobro odnose s Beogradom i poslije osamostaljenja Hrvatske“.

Sadašnja njemačka politika prema jugoistočnoj Europi i prema Hrvatskoj pokazuje, da je njemačka politika poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke bila nakanila stvoriti Četvrti Reich i to putem „sve tješnje integracije“ Europske unije. Odnos Hrvatske i Njemačke nije bio simetričan. Nije bilo uzajamnosti. Četvrti Reich je osvojio hrvatska tržišta robe, usluga i novca. Njemačka u Hrvatskoj prikuplja rentu od uloženog kapitala. Njemački vodeći krugovi ponovo su pokazali „nagon za Istokom“, Drang nach Osten. U političkom odnosu SAD i Hrvatske, ali i u odnosu Britanije i Hrvatske ima više uzajamnosti, nego u odnosu Njemačke prema Hrvatskoj. To se pokazalo posebice u pitanju arbitraže o hrvatskoj granici sa Slovenijom. Za njemačku politiku Hrvatska je postala jednom od zemalja Jugoistočne Europe, ali je time Njemačka izgubila Hrvatsku.

Rusiji je uvijek odgovaralo moguće osamostaljenje Hrvata

3. Kakva je bila uloga Rusije i kako ocjenjujete ukupne odnose Rusije i Hrvatske kroz povijest, odnosno neke prognoze za budućnost?

Rusija je poslije sloma komunizma i Istočnog bloka te poslije razvoda naroda u Sovjetskom Savezu brzo prihvatila ideju osamostaljenja Hrvatske i još više ideju rasapa Jugoslavije. Obje bivše jugoslavenske države bile su tvorevine zapadne politike, za koju je glavna nevolja oduvijek bila Rusija. Četrnaest točaka američkog predsjednika Woodrowa Wilsona objavljeno je samo dva mjeseca nakon izvedbe Velike oktobarske revolucije. Wilsonova objava bila je uperena u Rusiju. Prva Jugoslavija bila je kao i Čehoslovačka brana širenju sovjetskog utjecaja u Europi. Sporazum Broz-Šubašić o obnovi Jugoslavije poslije Drugoga svjetskog rata napravljen je u ljeto 1944. godine kad je Josip Broz uživao zaštitu Britanije na otoku Visu, a Ivan Šubašić u Londonu. Godine 1947. Broz je spriječio provedbu Staljinova projekta uspostave Balkanske konfederacije, koja je osim Jugoslavije trebala uključiti i Rumunjsku, Bugarsku, Grčku i Albaniju. Godine 1948. Broz je uz svesrdnu potporu zapadnih velesila istrgnuo Jugoslaviju iz Istočnog bloka.

Povijesni vidik odnosa Rusije i Hrvatske ili, što je primjerenije, odnosa Hrvata i Rusa bio je označen činjenicom, da Hrvati nisu imali svoju državu. Stoga se može govoriti samo o odnosu ili sukladnosti hrvatske i ruske političke misli. Rusiji je uvijek odgovaralo moguće osamostaljenje Hrvata. Rusiji bi bilo bolje da je Hrvatske bila samostalna. Kominterna je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća zagovarala ideju stvaranja „nacionalne države putem boljševičke revolucije“. Josif Staljin je svim narodima sovjetske Rusije otprve dao kulturnu autonomiju.

Hrvatska politička misao od Ljudevita Posavskoga preko Benedikta Kotruljevića i Jurja Križanića, Ante Starčevića i Stjepana Radića, Alojzija Stepinca i Josipa Broza do, ako hoćete prihvatiti, Zdravka Mršića sastojala se  u samoupravi i nesvrstavanju. Hrvatima je bilo teško živjeti između čekića i nakovnja: Franačke carevine i Bizanta, Nijemaca i Turaka, Istoka i Zapada, komunizma i kapitalizma. Stoga se Majka Rimska Crkva uvijek brinula za Hrvate. Nakon stupanja u Europsku uniju Hrvati su ponovo ostali bez samouprave i nesvrstavanja.

Valja očekivati da će poslije rasapa hegemonske Europske unije Hrvatska obnoviti samoupravu i ponovo postati nesvrstanom državom. Može se s pravom očekivati, da će se utjecaji velikih sila, uključujući ruski, uravnotežiti na Hrvatskoj. To se može očekivati, jer velesile vode bilateralnu, a ne više multilateralnu politiku. Hrvatska ima i bogomdan i uklet zemljopisni položaj. Takav položaj Hrvatske dolazi od cjelovitosti njezina prostora, koji ima najneobičniji oblik na svijetu.

Zašto kapital mora biti privatan ili skriven? Neka bude javan i skupni!

4. U Vašim knjigama i javnim nastupima dosta pažnje posvećujete analizi društvenih poredaka. U javnosti se često može čuti sintagma “novi svjetski poredak”. Puno se o tome priča, ali čini mi se da nitko ne zna što bi to trebalo biti, odnosno kako bi trebao izgledati taj novi poredak. Jesmo li mi već u tom “novom svjetskom poretku” i u kojem smjeru mislite da će se odvijati procesi?

Pod „svjetskim poretkom“ ili sustavom vladavine svijetom smatra se sustav odnosa među državama, koji je nametnut s jednog mjesta. Uvijek „novi“ svjetski poredak uspostavljali su kolonijalne velesile, Napoléon Bonaparte, Sveti savez na Bečkom kongresu, Treći Reich i svjetski slobodan kapital, koji je kao zemljopisno i političko uporište rabio SAD. Europska unija je trebala postati drugorazrednom tržišnom podružnicom svjetske države Kapital.

Međutim, otkad su globalizirani i poslovanje korporacija i vrsta Homo sapiens, u našoj vrsti nije moguće „svjetsko poretkovanje“. Američki predsjednik Donald Trump kaže, da je dosta „višenacionalnih aranžmana, svjetske birokracije i međunarodne zajednice“. U globaliziranom svijetu nije moguće uspostaviti „svjetski poredak“, ali je umjesto sadašnjeg svjetskog kaosa – koji je nastao u nastojanju da se uspostavi „novi svjetski poredak“ – moguće uspostaviti red. Ipak, ni red se ne može uvesti s jednog mjesta, ali se svijet može „urediti“ novim načinom izravnog odnosa među državama.

Globalizirana vrsta nije krutina ili kristalna rešetka, nego iznimno dinamična životna zajednica. U krutini vlada „poredak“, ali se u plinu ili tekućini ustaljeno stanje uspostavlja izravnim međudjelovanjem molekula tvari. Tako je i u svim jedinačnim organizmima svih vrsta života. Organizmi žive dok su u njima ustaljeni ili uigrani odnosi među organima i organskim sustavima te među njihovim funkcijama. Ustaljenost odnosa putem izravnog djelovanja sastavnica sustava je temeljna zasada života, kao sile koja oživljuje mrtvu tvar. Globalizirana vrsta je živ organizam s jakim silama kratka dosega. Ona je životna zajednica, a ne radna brigada slobodnog kapitala.

Kapitalizam je veliko zlo za vrstu, jer je životne zajednice podredio gospodarstvu, gospodarstvo tržištu, a tržište nagonu kapitala za daljnje nakupljanje. Vrsti je oduzeta sloboda. Zar sadašnji kaos u svijetu ne traži prevrat, preokret ili revoluciju u poretku spomenutih društvenih ustanova? Traži! U tom prevratu koji će izvesti sila života kapital treba samo privezati uz prostor i ljudski rad te ga pretvoriti u društveni ili zajednički kapital. Zašto kapital mora biti privatan ili skriven? Neka bude javan i skupni!

Uvjet ne samo za slamanje vladavine kapitala nad vrstom, nego i za jamčenje mira u vrsti i za uspostavu slobodne suradnje među državama je suverenost naroda ili mjesnih životnih zajednica. Sad je suveren kapital. Međutim, krajnja svrha preokreta nije suverenost naroda. Krajnja svrha uklanjanja vladavine kapitala je uspostava u svakoj mjesnoj životnoj zajednici političkog sustava, koji će imati izdašnost dovoljnu za stvaranje dobra, za jamčenje zaštite zajednici te za namicanje napretka narodima i blagostanja ljudima. Isus je za sebe rekao, „da je došao da svi imaju život“, a ne da život ima samo kapital. Vrsti je potreban život, a ne posluh vlasti kapitala. Zadaća vrste je teška, ali je jasna i jednostavna: povratak vrsti slobode za prilagodbu. U sadašnjim okolnostima prilagodba je u povratku životnom zajedništvu.

Civilizacija kapitalizma drži ljude u ropstvu

5. U jednom svojem osvrtu pišete o “globalnosti vrste” i “suverenosti naroda”. Kad sam ga pročitao, pomislio sam – ovo je preoptimistično predviđanje. Ako sam dobro shvatio i pojednostavljeno rečeno – vi predviđate poraz kapitala i njegovih nositelja kao stvarnih vladara svijeta i svojevrsni evolucijski skok ljudske vrste na sljedeći stupanj razvoja. Možete li nam sažeti i objasniti?

Svatko tko ima izoštren politički i geopolitički vid opaža, da je svijet u političkom, gospodarskom, sigurnosnom i kulturnom ili ljudskom kaosu. Svatko tko ima uvježban um lako zaključuje, da je sadašnji kaos uradak slobode svjetskog kapitala. Kapital ima slobodu daljnjeg gomilanja i slobodu kolanja vrstom, a vrsta nema temeljnu slobodu prilagodbe promjenljivim okolnostima. Prilagodba je temeljna zasada evolucije života i uvjet opstanka vrste. Bez prilagodbe vrsta će nestati.

Primjerice, sad stres koji se u svim jedinačnim ljudima gomila od rane životne dobi biološki uništava vrstu. Gole životinjske žurno se rješavaju stresa mogućim bijegom ili, ako bijeg nije moguć, hitrim napadom na nositelja ugroze. Civilizacija kapitalizma ne dopušta čovjeku bijeg. Civilizacije oduvijek drže ljude zarobljene. Civilizacija je krletka. Kako se čovjek može riješiti stresa koji ga izjeda? Jedino napadom na kapital, koji će ga osloboditi za prilagodbu putem povratka zajedništvu. Svakog jedinačnog čovjeka ugrožavaju svi drugi ljudi, jer je kapitalizam prisilio ljude da se međusobno nadmeću za dobra koja se ne mogu dijeliti. Ljudi se nadmeću i kao proizvođači i kao potrošači, umjesto da kažu kapitalu, da je dojadio i Bogu i ljudima. Ja ne očekujem previše. Prestanak kapitalizma i civilizacije je uvjet opstanka vrste. Zar je zlo i zar je teško prisiliti kapital da od privatnog postane javni. Sila života je dovoljno jaka da svlada silu kapitala, ako se ljudi i životne zajednice povežu za napad na kapital. Isus je govorio i to ne bez značenja za naše vrijeme, da se „nebesko kraljevstvo približilo i da je na vratima“. Uklanjanje kapitalizma bio bi način prilagodbe vrste.

Isus iz Nazareta bio je jedincati reformator ili tvorac sustava uvjerenja

6. U svojim tekstovima veliku važnost dajete sustavu uvjerenja. U tom sustavu veliku ulogu imaju religije. Vi smatrate da bi te religije trebale biti nadiđene na neki način. Čime ili kime ih zamijeniti. Nisu li se, na neki način, upravo zbog erozije i dekadencije sustava uvjerenja raspali svi dosadašnji društveni poredci kroz povijest?

Homo sapiens nije gola biološka vrsta, koja je obdarena samo korisnim instinktima ili kojoj je ponašanje urođeno. Niti je ona sastavljena od jedinki koje automatski odgovaraju na poticaje da dobiju nagradu ili da izbjegnu kaznu. Naša vrsta ima silno razvijen mozak i snažan um koji ima i sposobnost pojmovnoga ili simboličkoga, a ne samo slikovnog mišljenja. Ljudsko ponašanje i postupanje određeni su ponajviše sadržajem ljudskog uma, u koji su vlasti oduvijek nastojale utisnuti sustave uvjerenja, vjere ili ideologije, kako bi lakše upravljale podanicima. (Isus iz Nazareta bio je jedincati reformator ili tvorac sustava uvjerenja, koji je svoj sustav uvjerenja postavio mimo vlasti i usprkos svim trima tadašnjim vlastima u njegovoj zemlji.)

Naša je vrsta bila stalno razdirana nebrojenim ideologijama kao što je liberalizam ili kao što su bili marksizam i nacionalni socijalizam te nepreglednim mnoštvom svetovnih ili sakralnih religija. Da budem blag, sve vjere i sve ideologije su postavljene na nedokažljive ili čak „objavljene“ istine, postavke ili tvrdnje. Josephu Smithu, utemeljitelju Mormona, anđeo Moroni objavio je vječnu istinu u registratoru sa zlatnim listovima ispisanim „reformiranim egipatskim pismom“. Muhamed nije smislio Kur’an, nego je samo čitao nebesku knjigu ispisanu zlatnim slovima. (Isus iz Nazareta je navodio ljude da gledaju život i da sami, bez skrbništva vlasti zaključuju što je istina.)

Sustave uvjerenja, religije i ideologije nije samo ispralo vrijeme, nego su oni jedni druge obezvrijedili u povezanoj, globaliziranoj vrsti. Koliko sustava uvjerenja treba takvoj vrsti Homo sapiens? Samo jedan! Kakav i koji? Samo sustav uvjerenja trajne pripadnosti ljudi samo vrsti i privremene pripadnosti mjesnom životnom prostoru koji ljudi, koji se u njemu zateknu, skupno dograđuju.

Došlo je vrijeme za politizam!

7. U jednoj svojoj kolumni, 2017. godinu proglasili ste svjetskom godinom politike. Iznosite zapažanje da je “za kapital posebno razoran bio poraz medijskog sustava, koji se obrukao u kampanjama za Brexit i za predsjedničke izbore u SAD”. Zašto to mislite?

Kapitalu nije mjesto u politici, nego u gospodarstvu. U 2017. godini došlo je do preokreta. Čak se i u SAD vratila politika. „Iznenađujući“ ulazak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, potpuna potvrda kineske držane politike, geopolitički uspon Ruske Federacije, konsolidacija Irana i Iraka, potvrda politike Mađarske, potvrda Inicijative tri mora, istupanje Britanije iz Četvrtog Reicha, promjena politike u Austriji, izborni uspjeh novih političkih sila u Njemačkoj, sve to kaže da je došlo vrijeme politizma, kako sam objasnio u knjizi „Politizam“. Politizam je zamjena za kapitalizam. To je sustav vladanja državom, u kojemu politika ili javno obavljanje posla naroda ili životne zajednice obujmljuje ostala tri bitna vidika društvenog života: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Politika je provedba skupne političke volje naroda. Sve više država počinje obavljati narodni posao.

U minulim desetljećima gospodstva svjetskog kapitala nad globaliziranom vrstom „mudrosne zaklade“ – hrvatski se to kaže „think tanks“ – vodile su brigu za čuvanje liberalističkog sustava uvjerenja ili svjetovne vjere liberalizma, a kapitalistički mediji bili su propovjedaonice nove svjetske vjere, koja uključuje i potrošaštvo. Svjetski mediji izgubili su vjerodostojnost pred zrelim ljudima.

Europa je sposobna ponovo ponuditi svježu životnu ideju

8. No, ne bismo li trebali biti zabrinuti zbog tog “poraza medijskog sustava” i masovnom pojavom tzv “fake news” lažnih vijesti? Neki analitičari upozoravaju na opasnost “informacijskih bolesti” koje mogu zaraziti društva kao što je to svojevremeno učinila Hitlerova knjiga Mein Kampf? Znamo kako je to svršilo.

Meni „poraz medijskog sustava“ označuje poraz kapitalizma na koji nadire politizam. Smisao izraza „fake news“ je krivotvorenje ili krivotvorba istine, na isti način na koji se krivotvore novac, umjetnička djela, dragocjen nakit ili akademski radovi. Uspostavljeni mediji su ostali bez svoje uvriježene istine i bez svojih izdašnih priča, pa su se prihvatili patvorenja istine. Međutim, i to ostaje bez pravog učinka.

Očiti poraz dosadašnje strategije medija i sadržaja koji su mediji širili poraz je svake neživotne ideologije, vjere ili sustava uvjerenja. Nastalu ideološku prazninu ne može ispuniti nikakva nova posebna ideologija, vjera ili kakav drugi sustav priča. Došlo je vrijeme za potvrdu sustava uvjerenja za globaliziranu vrstu. Mislim, da je Europa sposobna ponovo ponuditi svježu životnu ideju. To je Europa napravila poslije sloma Zapadnog Rima kad je carsko kršćanstvo koje je propalo s Carstvom nadomjestila izvornim učenjem Isusa iz Nazareta. Benediktinci su preorali i europske jalove ledine i Petrovu crkvu, koja je otad uspjelo vodila ukupne europske poslove. Crkva je umjesto carskog legionarskog imperijalizma u Europu usadila politizam. Sad Europa treba ponuditi ideju za cijelu vrstu, koja će razgoliti sve uvriježene vjere i ideologije, svjetovne i svetovne.

Kraj prvog dijela

Pročitajte drugi dio razgovora