Razgovor s prvim hrvatskim ministrom vanjskih poslova (2. dio)

Pred vama je drugi dio razgovora sa Zdravkom Mršićem, prvim hrvatskim ministrom vanjskih poslova. U prvom dijelu dotakli smo se teme međunarodnog priznanja RH, odnosa s Rusijom, „svjetskog poretka“, globalnosti vrste, sustava uvjerenja, vraćanja politike u svijet i uloge medija.

PROČITAJ PRVI DIO INTERVJUA:

Zapadni mediji „ne vide trupac u svojem oku, ali vide trun u kineskomu“

9. U svojim osvrtima Kinu vidite kao svojevrsnu “predvodnicu” obnove svijeta kroz model suradnje “države i države” nasuprot dosadašnjem prevladavajućem modelu pokoravanja država putem ratova i drugih oblika agresije u službi kapitala. Otkud taj optimizam, odnosno, zar razvoj Kine ne počiva upravo na bešćutnom izrabljivanju kineskog pučanstva od strane kapitala? Što taj kineski model suradnje “države i države” donosi i koje je mjesto kapitala u njemu?

Za prvoga, otvorenog, javnog posjeta Kini 1971. godine Henry Kissinger, savjetnik za sigurnost predsjednika Richarda Nixona, tijekom razgovora s predsjedavajućim Kine Mao Zedongom rekao je svojim suradnicima, da je Kina za Amerikance tajna. Mao Zedong je uzvratio, da je „za Kineze Kina obična stvar“. To sam spomenuo, jer se o Kini te o sudbini kineskoga političkog, geopolitičkog i gospodarskog zamaha naveliko nagađa. Ako se govori o „izrabljivanju kineskih radnika od kapitala“, misli li se na to, da je zapadni kapital ostavio zapadne radnike bez posla? Misli li se i na to, da se proizvodnja robe za zapadna tržišta iz Kine premješta u obližnje zemlje, jer rad u Kini postaje sve skupljim? Iskorištava li mreža trgovačkih kuća u Hrvatskoj hrvatske radnike? Zapadni mediji „ne vide trupac u svojem oku, ali vide trun u kineskomu“. Mislim, da se može reći da kineski radnici žive svakim danom sve bolje, a da se kupovna sposobnost zapadnog rada stvarno smanjuje. Novosti o Kini često su krivotvorine, kad ste već pitali za kineski rad i spomenuli krivotvorene vijesti.

Općenito uzevši, Kina nikad nije bila imperijalnom silom. Kako bi se zaštitila od najezda tuđih naroda, Kina se čak bila opasala zidom, a nije išla za osvajanjem prostora napadača kako je to činila carska Rusija i tako se širila. Kina se nije upuštala ni u prekomorska ili prekooceanska osvajanja, iako je imala snažnu mornaricu. Zapovjedni brod kineskog admirala Ženg Hea imao je nosivost tereta 27 puta veću od Kolumbova broda „Sveta Marija“ iz istog vremena. Kina ni dandanas ne vodi svjetsku politiku. Njezini odnosi s drugim državama počivaju na suradnji u području gospodarstva. Republika Hrvatska je 2009. godine pod pritiskom Europske unije odbacila kinesku ponudu za suradnju u području prometa i industrije.

Kina je sposobna stjecati probitke putem suradnje s drugim državama. Kineski general i geostrateg Sun Cu iz šestog stoljeća prije Isusa, rekao je da je „svaka bitka dobivena ili izgubljena prije, nego što je se zapodjene“. On je savjetovao i mogućem pobjedniku, da ne ide u rat, nego da svoje probitke namakne drugim načinom. Kineski suvremeni način namicanja probitaka je suradnja „države i države“, a ne multilateralna „suradnja“ kakva je upriličena u Europskoj uniji. Kina je sposobna za suradnju. Takav pristup preuzimaju i SAD.

Tko pozna kinesku prošlost, zna koliku je važnost za Kinu imala unutarnja prometna infrastruktura. Ona je čuvala jedinstvo zemlje, omogućila razvitak gospodarstva i olakšala stvaranje kineskog naroda. Zamašna prometna infrastruktura, koju Kina počinje postavljati diljem eurazijske kopnene ploče i uz obale Azije i Europe sredstvo je suradnje „države i države“, a ne širenja utjecaja ili osvajanja, kakvim je bila nekadašnja Bagdadska željeznica ili kakva je sadašnja mreža od više od 700 američkih vojnih uporišta diljem svijeta. Buduća eurazijska infrastruktura neće biti kineska, nego zajednička. Kina zna surađivati, što Europska unija ne zna. Mnogi politolozi, političari i politički savjetnici nastoje da im Kina ostane tajnom, kako bi bez grizodušja mogli krivotvoriti istinu. Kinu se da upoznati.

Jučerašnja Amerika i današnja EU boje se Rusije, jer se boje svoje slabosti

10. Kina gradi “Put svile”, odnosno kroz Inicijativu pojasa i ceste širi svoj utjecaj u svijetu. Ponajprije prema zapadu. No, zar sukobi u Afganistanu, Siriji, Libiji… nisu u funkciji zaustavljanja tog prodora od strane SAD-a? S druge strane, zar SAD masovnim migracijama, potaknutim ratovima na Istoku, ne slabe i EU? Kakva je uloga Rusije u toj igri? Mislim konkretno na intervenciju u Siriji?

Jučerašnja Amerika i današnja Europska unija boje se Rusije, jer se boje svoje slabosti. Rusija je bila prisiljena uključiti se u obranu Sirije, jer su zapadne sile i bogate arapske monarhije posegnule za ISIL-om kao sredstvom razaranja drugih država, uključujući Rusiju i Europu. Neka se arabijsko-zapadni način međunarodne „suradnje“ usporedi s kineskim. Šijitski islam je uz pomoć Rusije uklonio nakazu ISIL-a, koji ima podlogu u imperijalnom sunitskom islamu.

S druge strane, Ruska Federacija ima uredan odnos s nebrojenim državama, koje imaju međusobno različite političke sustave i sustave različite od ruskoga. Rusija ima sređene i dobre odnose sa Saudijskom Arabijom, Izraelom, Sirijom, Iranom, Irakom, Egiptom, Turskom, Indijom, Kinom, objema Korejama, Japanom, Filipinima i drugima. Zapadne kapitalističke zemlje i Europska unija znaju surađivati samo sa zemljama koje kloniraju njihov liberalni kapitalistički politički sustav. Jasno je da je na Zapadu bila riječ o hegemoniji, a ne o suradnji. Stara američka politika i američki mediji ne prihvaćaju suradnju s Rusijom, jer bi prihvaćanjem te suradnje SAD morale promijeniti svoju politiku i način na koji proizvode politiku. SAD ionako predstoji hitna promjena političkog sustava, jer sadašnji američki politički sustav sputava američku politiku.

Izbjeglice su u maloj mjeri zapošljivi i u još manjoj mjeri zaposleni

11. Kakvo je Vaše mišljenje o migrantskoj politici Angele Merkel i nametnutoj politici kvota za države EU? Što je zapravo u pozadini? Slabljenje kršćanskog identiteta Europe (Viktor Orban); osiguravanje potrebne (jeftine) radne snage za njemačko gospodarstvo (argumenti u njemačkim medijima); stvaranje uvjeta za kaos koji bi se onda riješio stvaranjem jedne čvrsto centralizirane EU o čemu briselski političari naveliko govore kao “nužnoj” potrebi da bi EU opstala i tako se sačuvao mir u Europi? Nešto sasvim deseto?

Sadašnja njemačka savezna politika ne zaslužuje raščlambu. Dosta je samo ocjena te politike. Političari koji dugo obnašaju vlast obično postanu nesposobnima za daljnje obnašanje vlasti. Francuski predsjednik Jacques Chirac je svoje predsjedničke mandate zakonski skratio od sedam na pet godina. Njemačka je u se nakrcala izbjeglice, a da sama ne zna zašto je to učinila. Izbjeglice su u maloj mjeri zapošljivi i u još manjoj mjeri zaposleni. Samouvjereni isluženi političari, koji se više ne znaju primiti pravog posla za narod, često zamisle da mogu provesti sve što im dođe na um. Što će Njemačkoj more izbjeglica? Što će Njemačkoj davanje ispraznog balkanskog predvodništva Srbiji, koju ne cijeni nijedan okolni narod? U čemu Njemačkoj služe političke i gospodarske sankcije protiv Rusije? Ni sadašnja Njemačka nije sposobna za suradnju „države i države“. Čemu se njemačka politika skriva iz „višenacionalnih instalacija“?

Njemačka je krcata i ratnim i radnim izbjeglicama. Zbog pregrijavanja njemačkog Lebensrauma ostatak europskog životnog prostora pretvara se u poslovnu pustinju. Njemačka se pretvara u veliki europski radni logor, kao što je bila i za Trećeg Reicha, kad su mladi Nijemci sposobni za rad i za rat bili na europskim ratištima. Sad mladih Nijemaca uopće nema. Od početka recesije 2009. godine Grčka je izgubila 450.000 mladih ljudi, Španjolska 600.000, Hrvatska 200.000, a koliko su izgubile ostale članice Unije od Britanije i Finske do Italije i Malte.

Njemački kapitalizam stvara ponudu robe i usluga, a potražnja bi trebala doći iz europskih industrijski pasivnih životnih prostora. To je veliko protuslovlje kapitalizma. Njemački kapital još uvijek, ali ne zadugo, rabi žive proizvodne robote, dok u proizvodnju ne uvede mrtve robotičke nositelje proizvodnih vještina. Njemački kapitalizam zlorabi i njemački prostor i ostatak europskog životnog prostora. Njemački kapitalizam je dio općeg svjetskog kapitalizma. Stoga kapitalizam kao način vladavine i kao civilizaciju valja ukloniti vezanjem kapitala uz životne prostore i uz ljudski rad. Kapitalizam je rak na organizmu globalizirane vrste Homo sapiens.

Europskom unijom gospodare njemačka politika i njemački kapital

12. Što mislite o projektu „Tri mora“ Višegradske skupine? Čiji je to projekt i koja mu je svrha? U Hrvatskoj taj projekt ima veliku institucionalnu podršku (predsjednica Kolinda Grabar Kitarović). Treba li Hrvatska biti dio tog projekta?

„Inicijativa tri mora“ je izrazito antinjemački projekt. Hrvatska je „napola“ u tom projektu, jer ga ne podupiru unitaristički usmjereni hrvatski nositelji vlasti. Inicijativu podupiru SAD, jer predsjednik Trump ne cijeni višenacionalne tvorevine kakva je Europske unija, kojom gospodare njemačka politika i njemački kapital. Tom se projektu pridružuje i Velika Britanija, europska politika koje je uvijek bila uperena protiv mogućeg europskog kopnenog hegemona. Britanija je često ratovala u Europi, ali uvijek na strani slabijih sila. Tako je objavila rat Trećem Reichu zbog njegova zauzimanja Poljske.

Hrvatski političari ništa ne rade i ništa ne znaju raditi

13. Vratimo se hrvatskoj „domaćoj“ politici. Niste optimistični. Mišljenja ste da mi ni nemamo politike i političare. I dalje traju „ratovi“ „udbaša“ i s druge strane „ognjištara“. Što je zapravo pravi hrvatski problem? Čini mi se da su ti „ratovi“ „crvenih“ i „crnih“ samo „dimna zavjesa“ u predstavi. Spominju se tehnomenadžeri, petokolonaši, domaći Jude, strani plaćenici… Tko po Vašem mišljenju vlada Hrvatskom? Ili je to „teorija urote?

Meni se ne da ni slušati to, što ste dodali na moje mišljenje, a kamoli o tomu govoriti. U Hrvatskoj nema politike, a u vlasti nema političara, iako je oboga bilo devedesete godine i za Domovinskog rata. Budući da je politika proizvod države, opravdano je reći da Hrvati sad nemaju svoju državu. Europski narodi trebaju uporabom vlastitih nacionalnih država ukloniti njemačko zlo, o kojemu smo maloprije govorili. To bi bila europska politika. Države treba vratiti narodima.

Kako bih odgovorio na Vaše pitanje, reći ću da je Hrvatskom donedavno vladao Agrokor. Proljetos mi je objavljen jedan osvrt s naslovom „Republika Hrvatska u državi Agrokor“. Hrvatskom i dalje vlada kapital, ali s drugih mjesta. Hrvatska je država pod vlašću kapitala srozana na razinu tržišta, a hrvatski političari su pali na najniže grane. Hrvatska politika se svela na stranačko političko ogovaranje. Hrvatski političari ništa ne rade i ništa ne znaju raditi. Ne znaju se prihvatiti narodnog posla, a imaju bolest stalnog govorenja. Narod je zbog stanja u koje su ga utrpale hrvatske političke stranke postao zbunjen i krajnje nestrpljiv: naoko ima državu, a zaključuje da su hrvatske političke stranke njegovoj državi solidarno dale jaku opću anesteziju. (Slavonija je dobila i lokalnu!) Hrvatska država je u dubokom snu i to nije dobro.

Neki hrvatski politički savjetnici naklapaju o urotama. Domaće hrvatske politike nema pa tuđi ljudi nastoje svoju politiku umetnuti na mjesto hrvatske. Recimo, Srbi iz Hrvatske, Srbi iz Srbije, razmetne bošnjačke političke struje, imperijalni Turci bez imperija, nezasitni Slovenci ili hiperaktivni njemački političari. Mnogi žele svojom politikom ispuniti praznu hrvatsku političku pozornicu. Prazna posuda se napuni čim je se otvori u zraku ili u tekućini. Kad mačke nema u kući miševi kolo vode.

Sad hrvatska država štiti propadanje hrvatskog naroda i zapuštanje hrvatskog životnog prostora

14. Je li moguć izlaz iz ovog začaranog kruga hrvatskog kmetsko-komunističkog mentaliteta i stvaranje jedne suverenističke, nacionalno osviještene politike s isto takvim tipom državnika za zdravu i uspješnu budućnost Hrvatske i na koji način to postići, odnosno, kako vidite hrvatsku budućnost?

Republika Hrvatska je država hrvatskog naroda. Ona je sprva bila prava država, ali ju je šestočlana stranačka koalicija 2000. godine počela pretvarati u podružnicu svjetskog tržišta. Sad hrvatska država štiti propadanje hrvatskog naroda i zapuštanje hrvatskog životnog prostora. Izlaz je u okupljanju naroda, koje će prisiliti sadašnje političke stranke, da hitno promijene hrvatski izborni sustav, kako bi drukčiji, sad neuočljivi politički ljudi poveli državu, ojačali suverenost naroda i napravili politički sustav, u kojemu posljednju riječ u životnoj zajednici imaju država i politika, a ne privatni domaći ili tuđi kapital. Hrvatska treba politizam, a ne kapitalizam.

Jedan od prijekih poslova države bio bi gospodarsko i industrijsko oživljavanje slavonskog dijela hrvatskog životnog prostora. Jedan drugi uspostava djelatne opće suradnje s Kinom. Još jedan mobilizacija hrvatskog iseljeništva za spas i obnovu Hrvatske. Četvrto i dalje.

Katolička Crkva u Hrvatskoj treba ponovo stati uz narod koji propada i koji prazni Hrvatsku

15. Kako vidite i ocjenjujete ulogu institucija Crkve, osobito sada kada je predvodi papa Franjo, u kontekstu svjetske politike? I kako vidite budućnost Crkve?

Postoje dvije crkve i to jedna u drugoj: Sveta rimska majka Crkva i Katolička Crkva u Hrvatskoj. Prvo o Majci Crkvi. Ona je, kakva god je znala biti, jedina svetinja u svijetu. Ja pojave i događaje pratim i prosuđujem iz vrste, a ne iz izmišljenoga prividnog društva. Stoga uočavam, da je Crkvu ustanovio Isus iz Nazareta svojom idejom „nebeskog kraljevstva“ kao nove, izvorne, alternativne vladavine životnim zajednicama. To je napravio za cijelu vrstu. Zato je katolištvo, po meni, jedino kršćanstvo. Ostale „kršćanske“ crkve su otpadničke. Vjerodostojnost kršćanskih crkava se određuje njihovim odnosom prema vlastima. Prvo se jedna struja u Crkvi vezala uz rimsku carsku vlast i propala zajedno s Carstvom. Poslije toga su Rimsku crkvu preuzeli Isusovi novi ljudi. Kasnije su se pravoslavne crkve vezale uz nacionalne državne vlasti. Protestanti su se vezali uz mjesne vlasti u politički usitnjenoj Europi. Novije „kršćanske“ sljedbe vežu se uz mjesni kapital ili same proizvode kapital. One su vjerske poduzetnice.

Nasuprot kasnijem otpadništvu, Isusovo „nebesko kraljevstvo“ je vjera u životno zajedništvo. Katolištvo je držanje na okupu u vrsti, a ne svrstavanje uz vlast. Teško je biti na životnoj vjetrometini bez sklanjanja u zavjetrinu vlasti, koja kao vlast krivotvori sustav uvjerenja za vrstu i sprječava vrstu u prilagodbi životnim okolnostima, koje se stalno mijenjaju. Mnoge mjesne crkve nisu izdržale na vjetrometini.

Isusovac papa Bergoglio dovodi Isusa iz Nazareta usred Crkve. Utemeljitelj Družbe Isusove Ignacije Loyola ustrajavao je i ustrajao na tomu, da se njegova postrojba nazove Isusovim imenom. Papa Franjo je pontifikatom uistinu iznenadio kardinale koji su ga izabrali. Crkva je već u postupku obnove i na putu osposobljivanja za obavljanje pravog pastirskog poslanja u vrsti Homo sapiens. Vrstu treba samo evangelizirati, što znači donijeti joj dobru vijest o mogućnosti povratka zajedništva u nju, nakon što je ona u toru civilizacije provela tisućljeća.

Katolička Crkva u Hrvatskoj treba ponovo stati uz narod koji propada i koji prazni Hrvatsku. Nevolje naroda su i nevolje Crkve. Ona se u sadašnjem presudnom vremenu treba držati samo naroda, a ne njegove sadašnje kapitalističke vlasti. Propadanje hrvatske životne zajednice je problem Crkve, ali i prigoda za Crkvu da se prihvati političkog posla u smislu politizma. Naša Crkva treba iskreno reći da ona ima političku zadaću, koju joj je zadao Isus iz Nazareta. To je zadaća brige za ljude i za narod, a to je politika. Benedikt iz Nursije je u šestom stoljeću govorio, da je posao Benediktinaca „spašavati ljude, a ne duše“. Neka spašeni ljudi sami spašavaju svoje duše!

Politički čovjek 20-tog stoljeća u Hrvatskoj je kardinal Stepinac

16. Obično ovakvi intervjui u hrvatskim mainstream medijima završavaju pitanjem: „Tuđman ili Tito?“, no s obzirom na to da naš portal ima misiju širiti i promicati biranje DOBRA, volio bih da mi odgovorite što za Vas osobno znači Isus iz Nazareta?

Odgovorit ću Vam i na dvojbu Broz-Tuđman, koju ste samo spomenuli. Moj politički čovjek u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću bio je Alojzije Stepinac, koji je u ljeto 1924. godine, u životnoj dobi od dvadeset šest godina, u pismu dotadašnjoj zaručnici učiteljici Mariji Horvat napisao, da „za katolištvo i hrvatstvo treba iscijediti i posljednju kap vlastite krvi“.

Vidite, na kraju našeg razgovora je Isus iz Nazareta. Tko je meni Isus? On je jedincat tvorac ideje za opći, ljudski, vrstin sustav uvjerenja. Isus je u žarište svojega „nebeskog kraljevstva“ kao sustava vjere u zajedništvo stavio bližnjega. Na bližnjemu se lome sva životna koplja. Je li bližnji čovjek kao i ti ili si ti jedini pripadnik jedne vrste ili rase, a sve drugi ljudi druge? Isus je zatražio povrat vlasti u zajednicu. Osporio je postojanje „obećane zemlje“ i „odabranosti naroda“. Ta ideja ga je koštala života.

Postavljanjem mjerila „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je potvrdio potrebu stvaranja ljudske i životne dinamike mimo vlasti i to putem bližnjih. Isus je zatražio od životnih zajednica, koje je njegova ideja dinamizirala, da progutaju i u sebi probave vanjske vlasti te da slome civilizaciju kao vladavinu nad vrstom. Vrsta ima dosta okapanja sa životom i ne treba joj dodatno hrvanje s vlastima, koje smatraju da su gospodari vrste. Po meni je najbolji sažetak pojave Isusa iz Nazareta dao sv. Petar, Isusov učenik: „Prošao je zemljom praveći dobro".